By Prof. AP Lopukhin, Tumačenje Svetoga pisma Novoga zavjeta
Poglavlje 5. 1.-11. Simonov poziv. 12-26 (prikaz, ostalo). Liječenje gube i slabosti. 27-39 (prikaz, stručni). Gozba kod carinika Levija.
Luka 5:1. Jednom, kad se narod tiskao k Njemu da sluša riječ Božju, a On je stajao kraj Genezaretskog jezera,
Za vrijeme Kristova propovijedanja, kad je stajao na samoj obali Genezaretskog jezera (usp. Mt 4), narod ga je počeo pritiskati tako da mu je postalo teško duže vrijeme ostati na obali (usp. Matej 18:4; Marko 18:1).
Luka 5:2. vidio je dva broda kako stoje kraj jezera; a ribari koji su izašli iz njih potapali su mreže.
“Mreže su lebdjele”. Evanđelist Luka obraća pažnju samo na tu aktivnost, ostali evanđelisti govore i o krpanju mreža (Mk 1) ili samo o bacanju mreža (Mt 19). Mreže je bilo potrebno otopiti kako bi se oslobodile školjki i pijeska koji su u njih upali.
Luka 5:3. Ušavši u jednu Šimunovu lađu, zamoli ga da otplovi malo od obale, te sjedeći poučavaše ljude s lađe.
Šimun je već bio Kristov učenik (usp. Iv 1 i dalje), ali nije bio pozvan, poput ostalih apostola, na stalno nasljedovanje Krista, te se nastavio baviti ribolovom.
Za mjesto gdje je Krist bio u čamcu za vrijeme propovijedi usp. Marko 4:1.
Gospodin je predložio Šimunu da otpliva dalje do dubine i ondje baci mreže da ulovi ribu. Riječ “zamoljen” korištena je umjesto “naređeno” (Evtimije Zigaben).
Luka 5:4. I kad je prestao govoriti, Šimun reče: Plivajte u dubinu i bacite mreže za ribolov.
Luka 5:5. Šimun Mu odgovori i reče: Učitelju, cijelu smo se noć mučili i ništa nismo uhvatili; ali na Tvoju ću riječ baciti mrežu.
Šimun je, oslovljavajući Gospodina s "Učitelju" (ἐπιστάτα! - umjesto obraćanja koje često koriste drugi evanđelisti "rabini"), odgovorio da se teško može očekivati kvaka, nakon što su on i njegovi drugovi pokušali čak i noću, u najbolji sati za ribolov, ali ni tada nisu ulovili ništa. Ali ipak, po vjeri u Kristovu riječ, koja je, kako je Šimun znao, imala čudesnu moć, izvršio je Kristovu volju i za nagradu dobio veliki ulov.
“Čudimo se Petrovoj vjeri, koji je očajavao u staro i vjerovao u novo. "Na tvoju ću riječ baciti mrežu." Zašto kaže: "prema tvojoj riječi"? Jer “Tvojom su riječju” “nebesa stvorena”, i zemlja je utemeljena, i more se razdijelilo (Ps 32, Ps 6), i čovjek je okrunjen svojim cvijećem, i sve se dogodilo. po Tvojoj riječi, kako kaže Pavao, “držeći sve svojom moćnom riječju” (Heb 101)” (sv. Ivan Zlatousti).
Luka 5:6. Kad su to učinili, uhvatili su veliko mnoštvo ribe i mreža im se razderala.
Luka 5:7. I mahnuše drugovima koji su bili u drugom brodu da im priskoče u pomoć; i oni dođoše i tako napuniše dvije lađe da bi potonule.
Ovaj je ulov bio toliki da su se mreže počele trgati na nekim mjestima, a Šimun je zajedno sa svojim drugovima počeo rukama davati znake ribarima koji su ostali u drugom čamcu na samoj obali, da im brzo priskoče u pomoć. Nije bilo potrebno vikati zbog udaljenosti Šimunovog čamca od obale. Čini se da su njegovi drugovi (τοῖς μετόχοις) cijelo vrijeme pratili Šimunovu lađu, jer su čuli što mu je Krist rekao.
“Daj znak, a ne viči, a to su mornari koji ništa ne rade bez vike i galame! Zašto? Jer im je čudesni ulov ribe oduzeo jezik. Kao očevici božanskog otajstva koje se dogodilo pred njima, nisu mogli vikati, mogli su samo dozivati znakovima. Ribari koji su došli s druge lađe, u kojoj su bili Jakov i Ivan, počeli su skupljati ribu, ali koliko god su je skupili, nova je ulazila u mreže. Ribe kao da su se natjecale tko će prije ispuniti zapovijed Gospodnju: male sustizale velike, srednje su se držale ispred većih, velike su preskakale manje; nisu čekali da ih ribari uhvate rukama, nego su sami uskočili u čamac. Prestalo je kretanje na dnu mora: nijedna riba nije htjela ondje ostati, jer su znale tko je rekao: “Neka voda proizvede gmazove, žive duše” (Post 1)” (Sv. Ivan Zlatousti).
Luka 5:8. Vidjevši to, Šimun Petar pade pred Isusova koljena i reče: idi od mene, Gospodine, jer sam grešan čovjek.
Luka 5:9. Jer strah obuze njega i sve koji bijahu s njim zbog one ribe koju bijahu uhvatili,
I Šimun i ostali koji su bili tamo bili su jako uplašeni, a Šimun je čak počeo moliti Gospodina da izađe iz čamca, jer je osjećao da bi njegova grešnost mogla stradati od Kristove svetosti (usp. Luka 1:12, 2 : 9; 3 Kraljevima 17:18).
“Iz tog ulova” – točnije: “iz ulova koji su uhvatili” (u ruskom prijevodu je netočno: “uhvaćen od njih”). Ovo se čudo posebno dojmilo Šimuna, ne zato što prije nije vidio Kristova čudesa, nego zato što je bilo učinjeno po nekoj posebnoj nakani Gospodnjoj, bez ikakvog zahtjeva Šimuna. Shvatio je da mu Gospodin želi dati neki poseban nalog i strah od nepoznate budućnosti ispunio mu je dušu.
Luka 5:10. tako i Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, koji su bili drugovi Šimunovi. A Isus reče Šimunu: ne boj se; od sada ćeš loviti ljude.
Luka 5:11. I izvukavši lađe na obalu, ostaviše sve i pođoše za Njim.
Gospodin umiruje Šimuna i otkriva mu svrhu koju je imao kad je Šimunu čudesno poslao najbogatiji ribolov. Ovo je bila simbolična akcija kojom je Šimunu pokazan uspjeh koji će postići kada svojim propovijedanjem počne obraćati mnoge ljude Kristu. Očito, evanđelist ovdje prikazuje onaj veliki događaj koji se dogodio prvenstveno zahvaljujući propovijedi apostola Petra na dan Pedesetnice, naime obraćenje tri tisuće ljudi Kristu (Dj 2).
“Sve su ostavili”. Iako se Gospodin obratio samo Šimunu, čini se da su i ostali Gospodinovi učenici shvatili da je došlo vrijeme da svi napuste svoje studije i odu sa svojim Učiteljem. Uostalom, to još nije bio poziv učenika na apostolsku službu koja je uslijedila (Lk 6 sl).
Negativna kritika tvrdi da se kod prva dva evanđelista ništa ne govori o čudesnom ribolovu, iz čega se izvodi zaključak da je evanđelist Luka ovdje spojio dva vremenski potpuno različita događaja u jedan: poziv učenika da postanu ribari ljudi (Mt 4-18) i čudesni ribolov nakon Kristova uskrsnuća (Iv 22). Ali čudesni ulov u Evanđelju po Ivanu i čudesni ulov u Evanđelju po Luki imaju potpuno različito značenje. Prvi govori o obnovi apostola Petra u njegovoj apostolskoj službi, a drugi - još uvijek o pripremi za ovu službu: ovdje se kod Petra javlja misao o onom velikom djelu na koje ga Gospodin poziva. Stoga nema sumnje da ono što je ovdje opisano uopće nije ulov o kojem izvještava evanđelist Ivan. Ali kako onda možemo pomiriti prva dva evanđelista s trećim? Zašto prva dva evanđelista ne govore ništa o ribolovu? Neki tumači, svjesni svoje nemoći da riješe ovo pitanje, tvrde da evanđelist Luka uopće ne misli na taj poziv, o kojem govore prva dva evanđelista. No cjelokupno okruženje događaja ne dopušta ni pomisao da bi se on mogao ponoviti i da evanđelist Luka nije govorio o ovom trenutku evanđeoske povijesti na koji su mislili evanđelisti Matej i Marko. Stoga je bolje reći da prva dva evanđelista ovom simboličnom ribolovu nisu pridavala tako važno značenje kakvo ono ima kod evanđeliste Luke. Zapravo, za evanđelista Luku, koji je u Djelima apostolskim opisivao propovjednički rad apostola Petra i, očito, dugo zainteresiran za sve što je imalo veze s ovim apostolom, činilo se previše važnim zabilježiti u Evanđelju ovaj simbolički predznak uspjeha budućeg rada apostola Petra, koji je sadržan u priči o čudesnom ribolovu.
Luka 5:12. Kad je Isus bio u jednom gradu, dođe čovjek pun gube, pa kad ugleda Isusa, pade ničice i moli ga govoreći: Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.
Luka 5:13. Isus ispruži ruku, dotakne ga i reče: Hoću, očisti se! I guba ga odmah ostavi.
“dodirnuo ga”. Prema riječima Blaža. Teofilakta, Bog ga je "dotakao" ne bez razloga. Ali budući da se prema Zakonu onaj koji dotakne gubavca smatra nečistim, On ga dotakne, želeći pokazati da nema potrebe obdržavati tako sitne propise Zakona, nego da je On sam Gospodar Zakona i da čisti uopće nisu oskvrnjeni od strane naizgled nečistih, nego je guba duše ta koja onečišćuje. Gospodin ga dotiče u tu svrhu, au isto vrijeme da pokaže da Njegovo sveto tijelo ima božansku moć pročišćavanja i oživljavanja, kao pravo tijelo Boga Riječi.
“Želim, očisti se”. Njegovoj vjeri dolazi beskrajno milosrdan odgovor: "Hoću, očisti se." Sva su Kristova čudesa ujedno i objave. Kad okolnosti slučaja to zahtijevaju, On ponekad ne odgovori odmah na molbu patnika. Ali nikada nije bilo niti jednog slučaja u kojem je oklijevao čak ni na trenutak kad bi mu gubavac zavapio. Guba se smatrala znakom grijeha, a Krist nas je želio poučiti da je grešnikova iskrena molitva za očišćenje uvijek ubrzo uslišana. Kad je David, prototip svih pravih pokornika, istinski skrušeno povikao: “Sagriješih protiv Gospodina”, prorok Natan mu je odmah donio milosno evanđelje od Boga: “Gospodin je skinuo tvoj grijeh; nećeš umrijeti” (2. Kraljevima 12). Spasitelj pruža ruku i dodiruje gubavca, i on se odmah čisti.
Luka 5:14. I zapovjedi mu da nikoga ne zove, nego idi, reče, pokaži se svećeniku i prinesi im za svoje očišćenje, kako je Mojsije zapovjedio, za svjedočanstvo.
(Usp. Mt 8–2; Mk 4–1).
Evanđelist Luka ovdje pobliže slijedi Marka.
Krist zabranjuje iscijeljenima da pričaju o tome što se dogodilo, jer bi dodirivanje gubavaca, što je zakonom zabranjeno, opet moglo izazvati buru negodovanja bezdušnih legalista, kojima je mrtvo slovo zakona draže od čovječanstva. Umjesto toga, izliječeni je morao otići i pokazati se svećenicima, donijeti propisani dar, kako bi dobio službenu potvrdu o svom očišćenju. No ozdravljenik se previše radovao svojoj sreći da bi je mogao sakriti u srcu, i nije se držao zavjeta šutnje, nego je posvuda razglasio svoje ozdravljenje. Međutim, Luka šuti o neposluhu gubavoga evanđeliste (usp. Mk 1).
Luka 5:15. Ali se glas o Njemu još više proširio i veliko mnoštvo ljudi hrlilo je da Ga sluša i moli Ga za svoje bolesti.
“Još više”, tj. u još većoj mjeri nego prije (μᾶλλον). Zabrana je, kaže, samo potaknula ljude da još više šire glasinu o Čudotvorcu.
Luka 5:16. I otišao je na usamljena mjesta i molio se.
“A mi trebamo, ako smo u nečemu uspjeli, pobjeći da nas ljudi ne hvale, i moliti se da se dar sačuva u našoj zemlji.” (Evtimije Zigaben).
Luka 5:17. Jednog dana, dok je poučavao, a tamo su sjedili farizeji i učitelji zakona, iz svih sela Galileje i Judeje, i iz Jeruzalema, i imao je moć Gospodnju da ih iscijeli, –
Evanđelist Luka donosi neke dopune pripovijesti drugih evanđelista.
“Jednoga dana”, tj. u jednom od tih dana, upravo tijekom putovanja kojega je Gospodin poduzeo (vidi Lk 4 sl.).
“Zakonoučitelji” (usp. Mt 22).
“iz svih sela” je hiperboličan izraz. Motivi dolaska farizeja i učitelja zakona mogli su biti vrlo različiti, ali je među njima, naravno, prevladavao neprijateljski stav prema Kristu.
“Power of God”, tj. Božja snaga. Tamo gdje Krista naziva Gospodinom, evanđelist Luka piše riječ κύριος artikulirano (ὁ κύριος), a ovdje je stavljeno κυρίου – neartikulirano.
Luka 5:18. gle, neki su na postelji donijeli čovjeka koji je bio slab i pokušavali su ga unijeti i položiti pred Njega;
(Usp. Mt 9–2; Mk 8–2).
Luka 5:19. a kad nisu našli kamo da ga unesu, od strke su se popeli na vrh kuće i kroz krov ga spustili s prostirkom u sredini pred Isusa.
“Kroz krov”, tj. kroz ploču (διὰ τῶν κεράμων) koja je bila postavljena za krov kuće. Na jednom mjestu su otkrili ploču. (u Marku 2:4, krov je predstavljen kao da ga treba "probiti").
Luka 5:20. A on, vidjevši njihovu vjeru, reče mu: čovječe, oprošteni su ti grijesi.
“Reče mu: čovječe, oprošteno ti je...” – Krist slabog ne naziva “djetetom”, kao u drugim slučajevima (na primjer, Mt 9), nego jednostavno “čovjekom”, vjerojatno misleći na njegov prethodni grešni život.
Blaž. Teofilakt piše: “On najprije liječi duševnu bolest govoreći: 'Oprošteni su ti grijesi', tako da znamo da su mnoge bolesti uzrokovane grijesima; tada je i liječio tjelesnu nemoć, gledajući vjeru onih koji su ga doveli. Jer često vjerom jednih On druge spašava”.
Luka 5:21. Književnici i farizeji počeše razmišljati i rekoše: tko je taj koji huli? Tko može opraštati grijehe osim Boga jedinoga?
Luka 5:22. Isus, razumjevši njihove misli, odgovori im i reče: Što mislite u svojim srcima?
“Kad shvatiš, razmisli o njima”. Neki kritičari ovdje ukazuju na protuslovlje evanđeliste Luke sa samim sobom: s jedne strane, on je upravo rekao ono što su pismoznanci javno raspravljali među sobom, kako bi Krist mogao čuti njihove razgovore, a zatim tvrdi, da je Krist prodro u njihove misli. , koje su čuvali u sebi, kako primjećuje evanđelist Marko. Ali tu zapravo nema proturječja. Krist je mogao čuti međusobni razgovor pismoznanaca – o tome Luka šuti – ali je u isto vrijeme svojom mišlju prodro u njihove tajne misli koje su skrivali. Oni, dakle, prema evanđelistu Luki, nisu naglas govorili sve što su mislili.
Luka 5:23. Što je lakše? Reći: jesu li ti grijesi oprošteni; ili da kažem: ustani i hodaj?
“Zato On kaže: “Šta ti se čini prikladnijim, oprost grijeha ili ozdravljenje tijela? Možda se po Vama oprost grijeha čini zgodnijim kao nešto nevidljivo i neopipljivo, iako je teže, a liječenje tijela izgleda težim kao nešto vidljivo, iako je suštinski ugodnije.” (Blaz. Teofilakt)
Luka 5:24. Ali da znate da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe (kaže slabima): Tebi kažem: ustani, uzmi svoju postelju i idi kući.
Luka 5:25. I odmah ustade pred njima, uze ono na čemu je ležao i ode kući slaveći Boga.
Luka 5:26. Sve ih obuze strah i slaviše Boga; i ispunjeni strahom rekoše: danas smo vidjeli divne stvari.
Dojam koji je to čudo ostavilo na narod (stih 26), prema evanđelistu Luki, bio je jači nego što su ga opisali Matej i Marko.
Luka 5:27. Nakon toga Isus iziđe i ugleda carinika po imenu Levija koji je sjedio na carini i reče mu: hajde za mnom.
Poziv carinika Levija i gozbu koju je on organizirao, evanđelist Luka opisuje po Marku (Mk 2-13; usp. Mt 22-9), samo povremeno dopunjujući svoj izvještaj.
“Izašao” – iz grada.
“Vidio je” – točnije: “počeo je gledati, promatrati” (ἐθεάσατο).
Luka 5:28. A on, ostavivši sve, ustade i pođe za Njim.
“Napustivši sve”, tj. svoj ured i sve u njemu!
“išao za” – točnije: “slijedio” (min. nesvršeno vrijeme glagola ἠκολούει prema najboljim čitanjima znači stalno nasljedovanje Krista)
Luka 5:29. I Levi mu priredi veliku gozbu kod kuće; a bijahu s njima za stolom mnogi poreznici i drugi.
“I drugi koji su s njima sjedili za stolom.” Tako evanđelist Luka zamjenjuje Markov izraz “grešnici” (Mk 2). O tome da su za stolom bili “grešnici”, govori u stihu 15.
Luka 5:30. A pismoznanci i farizeji gunđahu i rekoše njegovim učenicima: Zašto jedete i pijete s carinicima i grešnicima?
Luka 5:31. A Isus im odgovori i reče: ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni;
Luka 5:32. Nisam došao pozvati pravednike, nego grešnike na obraćenje.
Luka 5:33. A oni mu rekoše: Zašto Ivanovi učenici često poste i mole, kao i farizeji, a Tvoji jedu i piju?
“Zašto Ivanovi učenici...”. Evanđelist Luka ne spominje da su se i sami Ivanovi učenici obratili Kristu s pitanjima (usp. Matej i Marko). To se tumači time, što on ovu sliku, koju prva dva evanđelista dijele na dva prizora, skraćuje u jedan prizor. Zašto su se Ivanovi učenici ovoga puta našli zajedno s farizejima objašnjava se sličnošću njihovih vjerskih običaja. Zapravo, farizejski duh posta i molitve bio je potpuno drugačiji od duha Ivanovih učenika, koji su u isto vrijeme prilično osuđivali farizeje (Mt 3). Molitve koje su molili Ivanovi učenici – spominje ih samo evanđelist Luka – vjerojatno su se obavljale u različita doba dana, tzv. židovske “šme” (usp. Mt 6).
Luka 5:34. Reče im: "Možete li učiniti da mladoženja posti kad je mladoženja s njima?"
“A sad da ukratko kažemo da se “sinovi ženidbe” (zaručnici) nazivaju apostolima. Gospodinov dolazak se uspoređuje sa svadbom jer je Crkvu uzeo za svoju zaručnicu. Stoga sada apostoli ne bi trebali postiti. Ivanovi učenici moraju postiti jer je njihov učitelj prakticirao krepost kroz rad i bolest. Jer rečeno je: “Ivan dođe ne jede ni ne pije” (Mt 11). Ali Moji učenici, budući da borave sa Mnom – Riječju Božjom, sada im ne treba dobrobit posta, jer su upravo od toga (ostanka sa Mnom) obogaćeni i zaštićeni od Mene”. (Blaženi Teofilakt)
Luka 5:35. Ali će doći dani kada će im se oduzeti zaručnik, i tada će u te dane postiti.
Luka 5:36. Na to im reče prispodobu: nitko ne prišiva zakrpu nove haljine na staru haljinu; inače će se i nova potrgati, a stara neće sličiti novoj zakrpi.
“Tada im ispriča prispodobu...”. Objašnjavajući da farizeji i Ivanovi učenici nisu mogli iznositi tvrdnje o Kristovom nepoštivanju postova (molitva ne dolazi u obzir jer su se, naravno, molili i Kristovi učenici), Gospodin dalje objašnjava da bi, s druge strane, Njegovi učenici trebali ne oštro osuditi farizeje i Ivanove učenike zbog njihovog strogog pridržavanja odredbi Starog zavjeta ili, bolje rečeno, starih običaja. Čovjek zapravo ne bi trebao uzeti zakrpu nove odjeće da bi popravio staru; stari flaster ne pristaje, a i novi će biti uništen takvim rezom. To znači da starozavjetnom svjetonazoru, na kojem su nastavili stajati i učenici Ivana Krstitelja, a da ne govorimo o farizejima, ne treba pridodati samo jedan dio novog kršćanskog svjetonazora, u obliku slobodnog stava prema postovi utvrđeni iz židovske tradicije (ne iz Mojsijeva zakona). Što ako su Ivanovi učenici od Kristovih učenika posudili samo ovu slobodu? U suprotnom, njihov svjetonazor se ni na koji način neće promijeniti, au međuvremenu će narušiti cjelovitost vlastitog svjetonazora, a zajedno s ovim novim kršćanskim učenjem, s kojim su se tada morali upoznati, za njih će izgubiti dojam cjelovitosti.
Luka 5:37. I nitko ne ulijeva novo vino u stare mjehove; inače će novo vino probušiti mješine i samo će iscuriti, a mješine će propasti;
Luka 5:38. ali novo vino treba staviti u nove mjehove; tada će oboje biti sačuvano.
“I nitko ne toči…”. Evo još jedne prispodobe, ali potpuno istog sadržaja kao i prva. Novo vino treba staviti u nove mješine jer će fermentirati i mješine će se previše rastegnuti. Stare ljuske neće izdržati ovaj proces fermentacije, rasprsnut će se – a zašto bismo ih uzalud žrtvovali? Mogu biti prilagođeni nečemu... Jasno je da Krist ovdje ponovno ukazuje na uzaludnost prisiljavanja Ivanovih učenika, nespremnih da prihvate Njegov nauk u cjelini, apsorbiranjem nekog zasebnog pravila kršćanske slobode. Neka za sada nositelji te slobode budu ljudi sposobni da je percipiraju i upijaju. On, da tako kažem, opravdava Ivanove učenike što još uvijek tvore neki zaseban krug izvan zajedništva s Njim...
Luka 5:39. I nitko tko je popio staro vino, neće odmah tražiti novo; jer kaže: staro je bolje.
Ista isprika za Ivanove učenike sadržana je u posljednjoj usporedbi o boljem okusu starog vina (stih 39). Time Gospodin želi reći da mu je sasvim razumljivo da se ljudi, naviknuti na određene redove života i usvojivši za sebe davno uvriježene poglede, svom snagom drže uz njih.
